Svaki put kada Bosnu i Hercegovinu potrese slučaj femicida, u javnosti se ponovo pominje Istanbulska konvencija. Mnogi znaju da je važna, ali malo ko zna šta tačno piše u njoj i šta država mora da uradi.
Šta je Istanbulska konvencija
Puni naziv je Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Otvorena je za potpisivanje u Istanbulu 2011. godine i prvi je pravno obavezujući evropski dokument koji nasilje nad ženama definiše kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije.
Konvencija ne obuhvata samo fizičko nasilje. Obuhvata i psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje, proganjanje i prisilni brak.
Na šta se BiH obavezala
Bosna i Hercegovina je konvenciju ratifikovala 2013. godine, među prvim državama u Evropi. Time je preuzela obaveze u četiri oblasti:
- Prevencija: edukacija, kampanje i rad na promjeni stavova koji nasilje opravdavaju.
- Zaštita: skloništa, SOS linije, pravna i psihološka pomoć za žrtve.
- Procesuiranje: ozbiljno postupanje po prijavama i odgovornost počinilaca.
- Koordinisane politike: policija, centri za socijalni rad, zdravstvo i pravosuđe moraju raditi zajedno.
Konvencija posebno traži da institucije za svaku prijavu procijene rizik, uključujući opasnost od ponovljenog nasilja i ubistva, i da postupaju s dužnom pažnjom.
Ko prati da li se poštuje
Provođenje konvencije prati GREVIO, nezavisno tijelo stručnjaka Vijeća Evrope. GREVIO analizira izvještaje država, obilazi ih i objavljuje preporuke. U BiH provođenje prate i domaće institucije i nevladine organizacije, koje godinama upozoravaju da zaštita žrtava u praksi često kasni.
Gdje potražiti pomoć
Ako trpiš nasilje ili sumnjaš da ga trpi neko koga poznaješ, pomoć je dostupna:
- 1264: SOS linija za žrtve nasilja u porodici u Republici Srpskoj
- 1265: SOS linija za žrtve nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji BiH, besplatna i dostupna 24 sata
- 122: policija
- 112: hitni slučajevi
Na SOS liniji možeš razgovarati s nekim ko razumije, dobiti informacije o skloništima i pravnoj pomoći i saznati koje su ti opcije.
Nasilje rijetko počinje prvim udarcem. Kontrola, izolacija i strah dolaze mnogo ranije, i o njima se može razgovarati prije nego što postane opasno.